Čitanje i pisanje su u modi

Nikad ne reci nikad. Rečenica je koja bi mogla biti moto nove knjige Julijane Matanović, književnice i znanstvenice koja se opirala društvenim mrežama, da bi nakon otvaranja profila na Facebooku u samo godinu dana otkrila novu mogućnost za književnost. Tisuće pregleda po danu, stotine lajkova, deseci komentara, i to svi s mnogo razumijevanja i topline, bez napada i mržnje (koji su često prisutni u tom virtualnom svijetu), rezime su njezine jednogodišnje književne žetve na Facebooku. Tako je zagovornica ispijanja dugih kava, oči u oči, otkrila kako i virtualni svijet može biti stvaran jer joj je pružio mogućnost svakodnevnoga komuniciranja s čitateljima. Srijedom i subotom u 18:05 objavljuje, čitatelji spremno čekaju. Taj medij pokazao se odličnim za znanstvenicu koja se izborila za govor u prvom licu jednine, koja ističe da književnost oduvijek voli više od lijepe stvari koju zovemo životom, a da život ima smisla samo ako se nađe u literaturi. Možda baš zbog toga njezina tipkovnica tako precizno ispisuje jedinstveni književni fenomen prepoznavanja u tekstu. Stotinu odabranih tekstova s Facebooka objavila je u knjizi Ljuta godina, zapisi internetske novakinje (VBZ, ur. Vanja Kulaš).

Snimio Danijel Berković / PIXSELL

Ponajprije, koja vam je bila motivacija da se pojavite na društvenim mrežama?

Nikada se nisam osjećala baš dobro kad bi netko u mom društvu izgovorio: Nikad ne reci nikad. Možda zbog toga što je izreka, u svojoj jednostavnosti i učestalosti, tako točna. Moje pojavljivanje na društvenim mrežama dogodilo se dva mjeseca prije mog šezdesetog rođendana, u godini velike inventure. 59/59. Godina rođenja jednaka broju navršenih godina. U toj sam godini napravila dramatične životne poteze; otišla u mirovinu a da nisam morala, vratila se u svoj voljeni grad, a što je najgore, svojim odlukama intervenirala i u biografiju svoje kćeri. Ljuti protivnik svakoga virtualnog prijateljstva, e-dnevnika i studomata, zagovornik ispijanja duge kave za istim stolom, sad je pristao na sudjelovanje u svijetu u kojem se može imati čak 5000 prijatelja. No, da nisam otišla s faksa, da nisam provjerila disanje svoga grada, da mi nisu nedostajali sugovornici i da moji bivši studenti nisu bili tako uporni, zasigurno se ne bi dogodila ni moja FB-stranica, a ni blog godinu poslije.

Opirali ste se društvenim mrežama i mislili da će Facebook uništiti neke žanrove književnosti. Kako danas gledate na to? Kakav utjecaj na književnost ima društvena mreža? Što vas je taj boravak na fejsu naučio? Je li književnosti mjesto na fejsu?

Postavili ste mnogo ključnih pitanja. Da, rekla sam jednom prilikom da Facebook može bitno promijeniti odnos prema nekim žanrovima. Sama sam u mladosti voljela čitati romane temeljene na zagonetkama identiteta, voljela sam s pripovjedačem pratiti otkrivanja nepoznatih prostora. A sad, kad nastaje takav tekst, jasno je kako autor mora voditi računa i o tome da njegov čitatelj očekuje pripovjedačevo pretraživanje po fejsu. Ako se to ne dogodi, netko će odmah reći, a što mu ne ukuca podatke na fejs.  Pretvaranje zbiljske građe u roman bilo bi posvema drukčije bez uključivanja društvenih mreža. U ovih godinu i pet mjeseci naučila sam mnogo. I shvatila da se teoretičari književnosti moraju početi ozbiljnije baviti temom književnosti na društvenim mrežama. Nije se promijenio moj odnos prema tekstovima, moj ukus ni ocjena napisanog, ali iznenađena sam brojem korisnika zainteresiranih i za samo pisanje, i za pisanje o knjigama. Pretpostavljam da profesor Solar nije na Facebooku, i žao mi je zbog toga. On bi bio najpozvaniji da ocijeni o čemu je ovdje riječ. Mi smo još donedavno govorili o lakoj i teškoj, ozbiljnoj i zabavnoj, niskoj i visokoj književnosti, o smanjenim kriterijima, drukčijem ukusu i sve nižim očekivanjima. Čak smo vjerovali i da književnost nije u modi. No deseci književnih grupa, stotine stranica, nova i nova imena prosuditelja novih naslova, to su činjenice koje su me jako, jako iznenadile. I, iskreno, ne znam što reći. Istodobno sretna sam što s čitanjem nije tako kako se govori u službenim medijima, a nekako se istodobno, moram priznati, pitam je li baš književnost ta koja brojnima omogućuje najlakši put do vidljivosti na društvenim mrežama. U samo dvije godine prošla sam put od sveučilišne profesorice koja je, prema mišljenju svojih kolega, bila prevelik zaljubljenik u tekst i bila previše tolerantna prema najrazličitijim studentskim interpretacijama, do osobe koja je na društvenim mrežama često odveć ozbiljna i odveć stručna. Iz prostora u kojem sam mladim ljudima, a onda i sebi, dopuštala priznati i malo sviđanja vezana uz tekst i pisca, prešla sam u prostor u kojem je glavni argument sviđanje. Nisam se ja promijenila. Jasan je meni medij u kojem se danas pojavljujem. Znam da više lajkova dobiva objava koja ima zanimljivu fotografiju na kojoj je ispisana mudra rečenica pisca klasika. Jasno mi je i da bolje prolaze kraći tekstovi. No zbog broja lajkova čovjek ne smije odustati od sebe. Nikada dosad nisam pisala o novoj knjizi nekog autora, a da nisam dotad pročitala sve njegove knjige. Istodobno se i čudim, i divim. Divim se lakoći, a i hrabrosti s kojom se ovdje ocjenjuju složeni književni tekstovi.

Naše školstvo došlo je do točke u kojoj nitko ne želi biti u svojoj ulozi; djeca ne žele biti učenici, profesorima je teško u njihovoj koži, a ni roditeljima nije lako / Prva promjena trebala je biti posvećena vraćanju uloga, druga propitati smisao državne mature

Možemo li onda zapravo zaključiti da je, nasuprot stalnim lamentacijama o niskoj razini čitanja u Hrvatskoj, književnost ipak u modi?

Može se reći da je od čitanja, koje je doista u modi, još više u modi pisanje. Koliko su oni koji na društvenim mrežama objavljuju svoje autorske tekstove i dobri čitatelji, to ne znam. Kod mnogih ne mogu prepoznati poetičke roditelje. I razlike su, među članovima istih spisateljskih grupa, goleme. A što se tiče mojih tekstova, mogu reći da čitatelji najbolje prihvaćaju rečenice napisane u prvom licu jednine, gledištem koje i meni najbolje odgovara. Tada i oni sami pišu poduže komentare koji su često snažniji od mog teksta. I ovdje, baš kao i u književnosti izvan mreža, ključno je prepoznavanje i upisivanje.

Pisali ste ponajviše o školstvu, majčinstvu, o kraju jedne civilizacije čije propadanje živimo, o strahovima, o Bosni, o omiljenim piscima, o važnosti književnosti. Najuspješnija objava sudeći prema lajkovima bila je Posao od kuće. Kako to komentirate?

Moram reći da nikada nisam pisala o temama koje me nisu i osobno dotaknule. Mislim da je, u Ljutoj godini, školstvu posvećeno najviše objava. Ne bih se usudila pisati o tome da ne svjedočim iz prve ruke i da mi ta tema nije pokazala da sam bila u pravu kad sam studentima uporno ponavljala sintagmu pravo na govor. Možda sam im zbog toga nekada bila i smiješna, i staromodna, i dosadna. Ne ogovarajte ljude s kojima niste popili kavu, ne komentirajte knjige koje niste pročitali… Majka sam gimnazijalke i imam uvid u školsko gradivo. I prije nego što je postala aktualna tema lektire, napisala sam da gimnazijalci ne trebaju pročitati cijelog Osmana. Vjerujem da bih prije deset godina i ja, pogotovo što sam napisala knjigu o Gunduliću, bila dio onih koji se zgražaju nad činjenicom da naši srednjoškolci ne moraju pročitati najveći nacionalni ep. Ali, u tako sitnoj satnici materinskog jezika, u kombinaciji s dodatnih šesnaest predmeta, to se jednostavno ne može.

Lektira se mora promatrati u kontekstu programa u kojima su jednako važne i kiseline, i kvadratna jednadžba, i hidrodinamika, i moderna arhitektura, i punski ratovi… Nakon tekstova o školstvu javljali su mi se, naravno u inboks, psihijatri koji su mi pisali da su naši srednjoškolci na psihijatrijama. Bila sam žalosna što to ne kažu glasno. Ovo su se proljeće pojavila neka svjedočenja. Naše školstvo došlo je do točke u kojoj nitko ne želi biti u svojoj ulozi; djeca ne žele biti učenici, profesorima je teško u njihovoj koži, a i roditeljima nije lako. U jednom sretnom i uređenom društvu bilo bi logično da roditelji kažu djetetu: Kako je tebi dobro, a da znaš kako je meni bilo… Međutim, sve češće čujemo, a i sama to izgovaram, kako je nama starijima bilo daleko radosnije. Humanije. Smetaju me površni komentari o roditeljima koji, u ime svoje djece, žele 5,00. Istina, nasilje 5,00 najveći je problem. Ali kako smo do toga došli? Može li profesor koji je dao djetetu četiri iz engleskog u petom razredu osnovne ostati ravnodušan nad činjenicom da se dijete zbog njegove ocjene nije moglo upisati u matematičku gimnaziju, a izvrstan je matematičar. Osjećam se jako loše kad vidim da moja kći sve češće govori, što ću s tim grčkim i latinskim, a latinski uči od desete godine, i uživa u oba mrtva, našem društvu nepotrebna jezika. Kaže mi, komu to treba, a ide u klasičnu gimnaziju. Ne znam koliko će škola za život to promijeniti.

Prva promjena trebala je biti posvećena vraćanju uloga. Odgoj je zadaća, slažem se, roditelja i nije prenosiva kategorija, ali škole su i odgojne ustanove, i u učionicama mora biti mjesta i za ljubav, i za brigu, i za poštovanje. Druga bi promjena trebala propitati smisao državne mature. Ako neko dijete ima sve odlične ocjene u zahtjevnoj zagrebačkoj gimnaziji, čemu ono mora ići na pripreme za državnu maturu? A da ne spominjem činjenicu da višestruki državni prvak iz povijesti mora ići na prijemni ispit na studiju povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu… Stat ću ovdje, da očajanje ne prijeđe u ogorčenje.

U knjizi ste objavili i dvanaest komentara, za svaki mjesec po jedan. Te je komentare vjerojatno bilo teže odabrati nego svoje tekstove. Neki su se čitatelji pitali kako je to moguće da autoricu uopće ne poznaju, a ona piše baš o njima. Još jedan dokaz o prepoznavanju kao temelju čitateljskog užitka?

Upravo tako. Brojne sam čitateljice, i komentatorice, upoznala poslije, s nekima se baš i stvarno, a ne samo virtualno sprijateljila. Kako su to većinom osobe od književnosti, susrele smo se na mojim književnim večerima, predavanjima… Uza svaki tekst dobijem desetke komentara (posljednji u ovom trenutku ima 227). I mogla sam izabrati komentare ispod samo jedne objave. No ovi u knjizi pisani su baš za knjigu, i osvrt su na FB-stranicu u cjelini. Među komentatorima su oni koje sam prije poznavala, oni koje sam upoznala zahvaljujući pisanju na fejsu, ali i oni koje još ne poznajem. Ali ih prepoznajem.

Znam da pišete jer volite zvuk zareza. Gdje zarez pada u Ljutoj godini?

Kako sam, nakon 5. veljače, nastavila istim ritmom pisati i dalje, nakupilo se još podosta tekstova, a slaže ih se još… Ovo ljeto završavam i knjigu o Nedjeljku Fabriju. Osjećam silnu potrebu napisati nešto, kako bi jedna gospođa rekla, u komadu. Ostalo je mnogo neobjavljenih stručnih tekstova, za knjige koja sam planirala objaviti dok sam još radila na fakultetu. Posebno mi je stalo do analiza nekih Andrićevih tekstova, i Andrića sama. Kad prođe još jedna ljuta godina, vjerujem da ću se ohrabriti i objaviti tekst o tome je li na moju odluku o odlasku s faksa utjecala i sudbina jednoga mog teksta o Andriću. U ovom trenutku znam da jest, ali još nisam dovoljno snažna da to dam i na uvid onima koji se ili prave kako nisu odavde ili se nisu šteli mešati.

 I ova vaša knjiga zaslužuje pitanje gdje završava život, a gdje počinje literatura kod Julijane Matanović.

Teško i lako pitanje u isto vrijeme. Kako vam je to samo uspjelo? Već me godinama, nije odveć snažno reći, proganja misao da bih trebala zapisati sve što mi se dogodilo u obliku priče, ali to ne mogu kao priču prikazati jer bi čitatelju izgledalo nevjerojatno. Ipak ću to morati učiniti. Više zbog literature negoli zbog mog života. U Ljutoj godini postoji jedan tekst na tu temu, Ja – književni lik?.

Svakodnevno pišete i blog posvećen književnosti. Ponedjeljkom o novim knjigama ili o knjigama na koje bi trebalo ponovno upozoriti. Utorkom je rubrika Svoj svome. Pojavljuje se tekst, najčešće iz kolumne Pavla Pavličića Ropotarnica, o nekim predmetima na koje smo zaboravili (monogram, pisaća mašina, tintenblajka…), srijedom je Obiteljska fotografija, četvrtkom Bilješka o piscu. Rubrika Rečenice s potpisom rezervirana je za petak. Zašto baš taj izbor?

Htjela sam uvesti neki red, i u svoje pisanje i u taj prostor razgovora o književnosti u prostoru drugih medija. Dosad sam, u šest mjeseci, objavila 180 tekstova. I imam, u ovom trenutku, 280.131 pregled. Lako je izračunati koliko je to pregleda po danu. Čitatelji znaju što koji dan mogu očekivati. Spomenuti utorak i Svoj svome naslovljen je prema Pavlovoj knjizi feljtona. Upravo sam odlučila završiti s Ropotarnicom, nakon što se knjiga pojavila u izdanju Matice hrvatske i započet ću s Knjiškim moljcem, feljtonima okupljenim u knjizi Knjiški moljac (2009). Raduje me posebno rubrika petkom, naslovljena, kao što ste rekli, Rečenice s potpisom. Tu progovara moj prosvjetiteljski svjetonazor. Često sam na fejsu znala vidjeti kako se citiraju pametne rečenice i ispod njih se potpisuje ime i prezime autora. Neću ni govoriti o tome da se autorstvo zna pripisati pogrešnom piscu. Možda sam na to osjetljivija jer je upravo Andrić među najcitiranijima. I onda se ispod rečenice nekog njegova lika, iz neke znakovite situacije, ispiše samo: Ivo Andrić. Nema čak ni naslova djela, nema konteksta, nema ni rečenice koja bi ukazala na to zbog čega je nekomu upravo ta rečenica važna. E, štreberica u meni ne miri se s tim. Odlučiti se jednom rečenicom predstaviti nekoga znači poznavati djelo u cjelini. Do citata dolazim i osobnom pričom i kontekstom.

U povodu knjige Ljuta godina moram vas pitati, da danas idete ispočetka u književnoj i znanstvenoj karijeri, što biste mijenjali, a što ostavili baš onako kako je i bilo?

Teško pitanje o ljutoj godini. I ne samo teško. Bolno je. I meni se samoj čini da sam u jednom trenutku sve bacila u, i niz, krivu rijeku. Usporedila bih sebe s gastarbajterom koji je desetljećima radio u inozemstvu, na baušteli, i koji je zaradio toliko da si je u zavičaju mogao sagraditi obiteljsku kuću, a onda ga je, dok se vraćao doma i dok je na vinkovačkom željezničkom kolodvoru čekao vlak za Tuzlu, netko navukao da potraži papirnatu kuglicu ispod kutije šibica. On je nasjeo, i sve izgubio. Da se mogu vratiti u jesen 2017, ne bih prvo otišla s fakulteta, a da se mogu vratiti još dalje u prošlost, dala bih svima na znanje da sve vidim, ali da šutim jer se ne smijem, sama s malim djetetom i dijagnozama, dodatno iscrpljivati. Četvrt stoljeća na Filozofskom mogu opisati kao četvrt stoljeća divnog osjećaja u predavaonicama i isto toliko godina nekog čudnog osjećaja nepripadanja hodniku mog Odsjeka i osjećaja da sve radim krivo. Ukratko, nastojala bih biti hrabrija i odlučnija.

Oduvijek ste bili profesorica književnosti koja je svoje studente navodila na kreativniji način čitanja knjiga. Koliko današnjim naraštajima, koji odrastaju u svijetu visoke tehnologije, nužno treba novi, drukčiji, kreativniji pristup lektiri, odnosno knjizi općenito? U kontekstu rasprava o lektiri, odnosno o popisu naslova, gdje je ključni problem, prema vašem mišljenju?

Na jednoj sam tribini rekla da ću u inat prestati čitati… Prije nekoliko mjeseci niste mogli otići na tržnicu, u kafić, kod frizera, u ordinaciju, a da niste čuli kako netko raspravljala o lektirnim naslovima. To što Lovraku pripisuju Kušana, nije bio problem. Trebalo je zauzeti stav o ispadanju knjiga koje nikada nisu pročitali. Mene su začudile kolege koje su donedavno govorile koliko su nam djeca opterećena, a onda se počele boriti za svaki naslov. Govorila sam već o tome da je sati hrvatskog premalo. Minimum bi bio šest sati tjedno. Osobno bih to rasporedila prema formuli 2 + 2 + 2. Dva sata jezika, bolje je reći pismenosti, dva sata povijesti književnosti i teorije (tu bi se čitali samo kratki ulomci i savladavala dijakronija) i dva sata izbornih naslova. Potpuno izbornih. Nastavnici i učitelji poznaju svoju djecu, mogu se s njima na početku godine, uvažavajući i prijedloge učenika, dogovoriti o naslovima. Nisam lektirni pisac, ali sam mnogo gostovala u osnovnim i srednjim školama. Uvijek bih slušala istu rečenicu: Nama su ruke zavezane, mi znamo kako bismo… I sad se bunimo što su ruke razvezane. I usuđujemo se reći da naši učitelji nisu stručni. Zašto? Jer te razvezane ruke mogu zaključiti da neki dugogodišnji naslov iz obavezne lektire i ne prolazi baš dobro kod mladih čitatelja, a riječ je o tekstu koji bi umjesto nas staraca trebao riješiti – u obliku romana – probleme na koje djeca nailaze. Ključna je riječ odgovornost. Ja se ne mogu osloboditi ove slike: Prije spavanja gimnazijalka uzima Pakao, a majka slikovnicu za odrasle. Meni ona govori sve.

Što je s knjigom o Nedjeljku Fabriju? Njegova ste djela iščitali do u tančine, do posljednjega daha, ne samo zavidnim znanstvenim aparatom nego i sa strašću prave posvećenice umjetnosti riječi.

Hvala vam na toj ocjeni. Mnogo mi znači. S Fabriovim odlaskom promijenila se slika suvremene hrvatske književnosti. I premda smo mi skloni olako reći da nema te osobe bez koje se ne može, ne mislim tako. Mora se bez nje, to je istina. O Nedjeljku sam dosta pisala. Osjećala sam oduvijek veliku zahvalnost i jasno sam je iskazivala. On je promovirao i dvije moje stručne knjige. Razumio je, kao rijetko tko, moju potrebu za uvođenjem priče u interpretaciju. Danas osjećam veliki, veliki dug. I dok sam i ja ovdje, činit ću sve, kako se ono kaže, što je u mojoj moći, da njegove tekstove ne prekrije korov zaborava. Radim na knjizi koja će se pojaviti, pod uredništvom Nives Tomašević, ove jeseni. Osim analiza njegovih tekstova, tu su i zapisi o našim druženjima. I Nedjeljko je sve vidio, prelazio preko toga, nije volio polemike, jasno je prepoznavao tko mu se udvara, a tko je iskren, boljele su ga riječi. Bio je prevelik i preosjetljiv, u isto vrijeme.

Iako nije na popisu službene lektire, vaša knjiga Zašto sam vam lagala dosad je u 22 godine od objavljivanja prodana u 56.000 primjeraka i doživjela šesnaest izdanja. Po tome je rijedak nakladnički uspjeh u Hrvatskoj. Zanimanje za to književno djelo ne smanjuje se. Čitatelji ga i dalje traže. Kako vi to objašnjavate?

Da, nedavno se pojavilo novo izdanje. Sklona sam povjerovati da knjige ponavljaju biografije autora. Laganje je žilava knjiga, uspijeva se održati na površini neovisno prema kojem je vjetru ruža okrenula svoju strelicu. Ona je napisana iz nužde i iz života, plaćena je šutnjom i zatajivanjem mojih bližnjih. Nikada o tome nisam govorila javno. Od familije i zavičajnika ne možete očekivati da tekst, koji se tematskim sustavom tiče i njihovih života, čitaju kao kritičari i teoretičari. Tu je svaka rasprava o odnosu zbilje kao građe i književnog teksta kao postupka osuđena na propast. Bilo bi zanimljivo organizirati simpozij o toj temi i da na njemu govore autori s takvim iskustvima, a da ih pritom teoretičari književnosti pažljivo slušaju.

Rekli ste mi jednom da znate da nikada nećete napisati povijest hrvatske književnosti. Jeste li možda u međuvremenu promijenili mišljenje?

Hvala vam na podsjećanju. Sad sam još sigurnija da neću. Meni samoj ne treba, a ne vidim koji bi je stručnjak stavio na popis stručne literature. Imam dovoljno iskustva i s književnim nagradama, i s popisima obaveznih naslova, i s popisima lektirnih i retkarinama u leksikonima, da bih vjerovala u objektivnost. Svi mi imamo svoje ukuse, i koristiti pojam objektivnog tamo gdje ne postoji formula po kojoj se može dobiti točan rezultat, po mom je sudu neprimjereno. Kao što je bilo neprimjereno preuzeti normative tehničkih znanosti i prenijeti ih u humanističke studije. A kao autor povijesti morate već u uvodnim rečenicama dati na znanje da je svaka subjektivnost isključena. Na znanje možete dati, ali duša zna istinu, znala je reći jedna velika teoretičarka ruske književnosti. Bilo bi zanimljivo napraviti eksperiment u kojem bi se istovremeno pisala dva pregleda suvremene hrvatske književnosti; jedan bi priređivač dolazio iz HDP, a drugi iz DHK. Sigurna sam da bi se u uniji skupa našlo malo zajedničkih imena, a svaki bi izbornik – u očima članova svoga skupa – bio itekako u pravu.